Vanja Šušnjar Čanković's Reviews > Moj muž

Da li ste ikad zažalili što ste pročitali neku knjigu? Danas, kada toliko našeg dragocjenog vremena gubimo na gluposti, čak i vrijeme posvećeno knjizi ne treba uzimati olako, odnosno zdravo za gotovo. Srećom, ova zbirka priča je prilično kratka, pa nisam izgubila mnogo vremena, ali negdje mi jeste žao što to vrijeme nije bilo ispunjeno ljepšim stvarima. Dakle, jasno je da mi se ova knjiga ne sviđa, a evo i zbog čega.

Odmah da razjasnim da je u pitanju jedna solidna hronika savremenog društva i njegovih vrijednosti, pogotovo krize u koju je zapala moderna porodica i složeni međusobni odnosi svih njenih članova dodatno opterećeni i okovani dugogodišnjim predrasudama. I autorka piše jednostavno, lako gradeći priču, bez nepotrebnih digresija i potpuno lišeno suvišnih elemenata, ukrasa ili dodvoravanja čitaocima i bez poteškoća vas uvlači u sav taj mračni svijet koji opisuje. S te, dakle, tehničke strane, korektno. Ipak, sve priče imaju sličnu tematiku, gotovo identične likove, pa čak se koristi i ista komunikologija (prevladavaju riječi kao što je kurvica), tako da do posljednje tri priče imate utisak da stalno čitate jednu te istu priču. Glavni likovi su mahom žene i njihovi muževi, poneka majka, punica, ljubavnica, dijete,.. Međutim, ono što je zajedničko svima njima je da su mahom zajedljivi, isfrustrirani, nezadovoljni, ogorčeni, sujetni, infantilni, impotentni, okrivljuju druge za sopstvene loše odluke, puni negativnosti, takozvani ljudi muve. Nema u ovim pričama niti jedne prijatne emocije, niti jedne nježnosti i onoga što nas čini ljudima, ničega lijepog i dobrog, nikakvog tračka svjetlosti ili traga ljubavi, samo hladnoće, grča u želucu i anksioznosti. Ako i ima, izuzetak je mlaki pokušaj u priči „Subota, pet po podne“, takvim trenucima se ne da da isplivaju na površinu, bivaju namjerno sputani ili ismijani, ostaju neprimijećeni. Smatram da ovakvi likovi ne zaslužuju pažnju, pogotovo ne vječnost obezbijeđenu na ovaj način. Jer, ovako predočeno, njihovo postojanje nema apsolutno nikakvu svrhu ili dublji smisao. Najzanimljivije u svemu je što, ako izuzmemo priču Lili (mada je to tek diskutabilno i posebna tema), niko od njih nema realan i ozbiljan problem osim onog sa samim sobom. Književnost treba da bude topla, da nas inspiriše, oplemeni, produhovi, poduči, razvije,..

Zbog ovakvih ljudi zatvaramo se u neki svoj mikrokosmos gdje se pokušavamo okružiti pozitivnijom energijom i zaštiti se od njihovih dalekosežnih otrova. Od ovakve stvarnosti mi zapravo bježimo u svijet knjiga. I onda nas njen trulež zapuhne još jače, jer je tu ne očekujemo u tolikoj mjeri i tako intenzivno. Jedino na čemu mogu zahvaliti autorki ove zbirke je što me isprovocirala da razmišljam o sopstvenim izvorima netrpeljivosti. Žali Bože para koje sam bacila na ovakve knjige koje kasnije ne mogu nikome ni pokloniti.