Klara

“Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise.
Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom.
Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.”
― Viktoria Faust, U anđeoskom liku zvijeri